Postoji više stepena imana:
1 – Prvi: Temeljni ili osnovni iman. Ovaj stepen imana garantira čovjeku koji ga posjeduje da neće vječno ostati u džehennemskoj vatri (pod pretpostavkom da u nju uđe). Sažeti iman je uopšteno vjerovanje u 6 imanskih ruknova: iman u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i kader, i iman da je sve ono što je došlo od Allaha i Poslanika istina i uopšteno prihvatanje pokornosti Allahu i to kroz slijeđenje Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem Onaj ko zanegira jedan od ovih 6 ruknova uopšteno ili direktno utjera u laž Allaha i Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili uopšteno odbije slijeđenje Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, takav je srušio sažeti iman. Razložimo minimum svakog od ovih ruknova, što je ustvari minimum minimuma bez kojeg niko ne može biti musliman ni u jednoj situaciji:
1. Vjerovanje u Allaha. Najmanje što čovjek mora imati od ovog imanskog rukna da bi bio musliman jeste vjerovanje da je Allah jedan u Svom gospodarstvu, u Svojoj božanstvenosti i Svojim imenima i svojstvima.
Vjerovanje u Allahovu jedinstvenost u gospodarstvu minimalno znači: vjerovanje u to da je samo Allah istinski stvoritelj svega (tj. da samo On stvara ni iz čega, dok stvorenja "stvaraju" u smislu da ono što je stvoreno mijenjaju iz jedne u drugu formu.), da samo On istinski posjeduje sve, da samo On upravlja svime u apsolutnom smislu. Ništa ne može izaći iz Njegove moći i vlasti, i nema manjkavosti u Njegovim kosmičkim i šerijatskim zakonima.
Vjerovanje u Allahovu jedinstvenost u božanstvenosti znači vjerovanje da samo Allah zaslužuje ibadet, zatim ostvarivanje toga tevhidom i nesuprotstavljanjem tome širkom.
Vjerovanje u Allahovu jedinstvenost u Njegovim imenima i svojstvima znači da je samo Allah apsolutno savršen i da niko ne zaslužuje (u apsolutnom smislu) neko od Njegovih imena niti posjeduje neko od Njegovih savršenih svojstava.[1] Dakle, možemo čovjeka nazvati Rahim (milostivi), ali on to ime ne zaslužuje u apsolutnom smislu, jer ne posjeduje apsolutnu milost koja nema manjkavosti, već zaslužuje u relativnom smislu, jer on posjeduje relativnu, ograničenu i manjkavu milost kakva je svojstvena čovjeku kao stvorenju.
2. Vjerovanje u meleke. Najmanje što čovjek mora imati od ovog imanskog rukna da bi bio musliman jeste vjerovanje da postoje Allahove stvorenja meleki (anđeli). Ko ne zna da postoje meleki nije musliman, dok ko ne zna za nekog od meleka pojedinačno, poput Džibrila, Mikaila itd., on je musliman dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Ako sazna da se neki od meleka spominje u Kur'anu, a zatim to zanegira, postaje nevjernikom, ne zbog nevjerovanja u ovaj rukn, već zbog utjerivanja Kur'ana u laž.[2]
3. Vjerovanje Allahove knjige. Najmanje što čovjek mora imati od ovog imanskog rukna da bi bio musliman jeste vjerovanje da je Allah objavio knjige kome je htio od Njegovih poslanika, a u kojima je istina i uputa za ljude, i da je jedna od tih knjiga Kur'an. Ko ne zna da je Allah objavljivao knjige, ili ne zna da je Kur'an Allahova knjiga, takav nije musliman, dok ko ne zna da u Allahove knjige spadaju Tevrat, Zebur ili Indžil, takav je musliman dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Ako bi vjerovao u Allahove knjige, ali smatra da je Allah objavio zabludu ili neistinu, takav je nevjernik.[3]
4. Vjerovanje u Allahove poslanike. Najmanje što čovjek mora imati od ovog imanskog rukna da bi bio musliman jeste vjerovanje da je Allah određene ljude činio Svojim poslanicima objavljujući im Svoju uputu kako bi ljude upućivali na pravi put, i da je posljednji Allahov poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem U vjerovanje da je Muhammed Allahov poslanik spada vjerovanje u njegovu istinitost (tasdik) i načelno prihvatanje da slijedimo Allahov zakon kojeg je objavio preko Muhammeda (أصل الانقياد/الالتزام المجمل). Tasdik se može srušiti bilo kakvim direktnim utjerivanjem u laž Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Načeno pridržavanje Allahovog zakona može se srušiti direktnim suprotstavljanjem Allahu, poput Iblisa, on je postao nevjernik jer je direktno odbio da se pokori Uzvišenom Allahu. U to spada svako onaj ko zna da je islamski šerijat od Allaha i odbija ga, smatra ga nazadnim ili na bilo koji način ga omalovažava. Takav je nevjernik prije uspostave dokaza. U ovo zadnje spada i svako onaj ko zna da je neki propis – Allahov propis, a zatim se njime ismijava. Takav je nevjernik prije uspostave dokaza. U ovo zadnje spada i bacanje Kur'ana u smeće, njegovo gaženje i omalovažavanje, kao i odbijanje slijeđenja Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao što su jevreji u Medini znali da je on Allahov Poslanik ali nisu htjeli da ga slijede. Nije im pomoglo to što su imali tasdik - smatranje nečega istinitim, već se uslovljava i slijeđenje, tj. načelna pokornost Allahovog zakonu poslatom preko Muhammeda, s.a.w.s., za početak).
Ko ne bi znao da treba uopsteno da prihvati da se pokorava Allahu kao Gospodaru kroz slijeđenje vjerozakona (tj. Objave) sa kojim je došao Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, takav ne može biti musliman. Ko ne zna da postoje poslanici, takav nije musliman. Ko ne zna da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Allahov poslanik, također nije musliman. Ko ne zna da su Isa (Isus), Musa (Mojsije) itd., Allahovi poslanici, takav jeste musliman ako ne zna, dok mu se ne pojasni. Ako spozna da su oni Allahovi poslanici i ne bude vjerovao, prestaje biti musliman.
5. Vjerovanje u Sudnji dan. Najmanje što čovjek mora imati od ovog imanskog rukna da bi bio musliman jeste vjerovanje da će ljudi biti proživljeni, zatim obračunati, pa kome prevagnu dobra djela ići će u Džennet, a kome prevagnu loša djela ići će u Džehennem. Ako bi čovjek sumnjao u Sudnji dan i rekao: "Ma ko se otud vratio?", takav nije musliman. Što se tiče dodatnih detalja vezanih za Sudnji dan, Džennet i Džehennem, čovjek može postati musliman bez znanja o njima, ali ako sazna da nas je Allah obavijestio o njima, zatim to porekne, postaje nevjernik.[4]
6. Vjerovanje u kader. Najmanje što čovjek mora imati od ovog imanskog rukna da bi bio musliman jeste vjerovanje da je Allah oduvijek znao sve šta će biti, i da ništa ne može biti protiv Njegove volje.[5]
Ovaj dio ovih šest postulata islamskog vjerovanja se nazivaju الإيمان المُجْمَل ili الإيمان المجمل, tj. sažeti iman, uopšteni iman, i to je srž temeljnog imana, a nakon toga dolazi ostatak temeljnog imana koji obuhvata minimum detaljnog imana (الإيمان التفصيلي). U istu težinu ovog temeljnog imana imaju i sedam prethodno navedenih šartova ispravnosti imana.
Razlika između sažetog (الإيمان المجمل) i detaljnog imana (الإيمان التفصيلي) jeste u tome da je sažeti iman uslov da bi čovjek bio musliman i ako ne ostvari nešto od sažetog imana nije musliman i nema opravdanja u neznanju, štaviše, neznanje o nečemu što spada u sažeti iman samo po sebi ga čini nemuslimanom.
Detaljno vjerovanje se dijeli na:
- Detaljno obavezno vjerovanje čija negacija je nevjerstvo, ali čiji negator nije nevjernik dok se nad njim ne uspostavi dokaz. U ovo spada sve što je došlo u Kur'anu i mutevatir Sunnetu, poput vjerovanja u Allahove poslanike pojedinačno mimo Muhammeda, s.a.w.s., ili u Allahove knjige prije Kur'ana i tome slično.
- Detaljno obavezno vjerovanje čija negacija je grijeh, i čiji negator je novotar. U to spada sve što je došlo u vjerodostojnim hadisima koji nisu mutevatir, a koje novotari ne uzimaju kao dokaz u akidi. U ovo spada vjerovanje u razne detalje oko Sudnjeg dana, Dženneta, Džehennema, i tome slično. Ovaj dio detaljnog vjerovanja spade u obligatni iman, koji je drugi stepen imana.
- Neobavezno čija negacija nije grijeh, a u to spada ono što je došlo u predajama oko čije vjerodostojnosti ili oko čijeg tumačenja postoji razilaženje među učenjacima Ehli Sunneta, poput pitanja da li će Džibril umrijeti, da li je Allahov Poslanik, s.a.w.s., vidio Allaha, i tome slično.
Također, čovjeku je obaveza da uči sazna šta je to što je njemu obavezno da primjenjuje od vjere, i onda da to nauči i primijeni.
Bitna napomena:
Čovjekovo potpuno vjerovanje u nešto nužno proizvodi potpuno djelo srca, a iz njega nužno proističe potpuna vanjska manifestacija (djelo tijela i/ili govor jezika). Nepostojanje vanjske manifestacije vjerovanja bez prepreke koja sprečava tu manifestaciju – ukazuje na krnjavost samog vjerovanja, shodno vrsti nepostojanja vanjske manifestacije.
2 – Drugi: Obligatni iman. Ovaj stepen imana garantira čovjeku koji ga posjeduje da nikako neće ući u džehennemsku vatru. Obligatni iman svakako podrazumijeva prethodni stepen, međutim, on je opširniji i podrobniji u smislu da onaj ko ga posjeduje praktično izvršava stroge naredbe i izbjegava stroge zabrane. U tom slučaju radi se o minimalnom vidu potpunog obligatnog imana, a oni koji su na njegovom stepenu opet se međusobno razlikuju po vrijednosti. Ovakvi će se od samog početka nastaniti u Džennetu i zasigurno nikada niko od njih neće ući u Vatru. Kada je u pitanju osoba koja nije dostigla stepen obligatnog imana, to nužno ne znači da se kod nje poništava i temeljni ili osnovni iman.
3 – Treći: Potpuni iman. Ovo je najveći stepen imana. Ovaj iman uzdiže osobu koja ga posjeduje na visoke stepene u Džennetu. Da bi čovjek dostigao najveći stepen imana, svakako već mora biti na stepenu obligatnog imana, a potom ga prevazići činjenjem mnogih dobrovoljnih djela – mustehaba i izbjegavanjem pokuđenih djela – mekruha. Onaj ko je na ovom stepenu imana zove se sabikun bil-hajrati – onaj koji prednjači u činjenju dobra, i tako se podiže na najveće stepene u Džennetu.
Na sva tri spomenuta stepena imana ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: „Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; bit će onih koji će prema sebi nasilje činiti, i bit će onih umjerenih, i bit će i onih koji će, Allahovom voljom, u dobrim djelima prednjačiti…” (Kur’an, 35:32).
Ove tri kategorije zovemo: (1) musliman – onaj ko je na stepenu temeljnog ili osnovnog imana, (2) mu’min – onaj ko je na stepenu obligatnog imana i (3) muhsin – onaj ko je na stepenu potpunog imana.
Dakle, ukratko predstavljeno:
1 – Temeljni iman
a) Sažeti iman, a njegovo nepostojanje izvodi iz vjere bez uspostave dokaza;
b) Detaljni iman čije nepostojanje izvodi iz vjere nakon uspostave dokaza.
2 – Obligatni iman, koji se još naziva i obavezna potpunost imana, i u njega spada detaljni iman čije nepostojanje ne izvodi iz vjere, ali vodi u grijeh.
3 – Potpuni iman, koji se još naziva i pohvalna potpunost imana.
Za više detalja vidjeti: Sažeti prikaz islamskog vjerovanja, Dr. Muhammed Jusri, Davabitut-tekfir 'inde Ehlis-Sunne, Dr. Abdullah el-Karni, Šerhul-akidetil-vasitijja, Dr. Salih Aluš-Šejh, Šerhu selasetil-usul, Dr. Salih el-Usajmi.
