Monday, December 24, 2018

Čovjekova potreba za ibadetom

autor: šejh Salih Fevzan

Nema sumnje da se mir srca i harmonija duše nalaze u ibadetu (obožavanju) Allaha jer je to u skladu sa fitrom (prirodnim instinktom) i potrebom čovjeka. Rob voli svoga Uzvišenog Gospodara ljubavlju koja je neuporediva sa bilo kojom drugom. On Ga voli više od samoga sebe, svoje djece, svojih roditelja i svih drugih ljudi. Ibadet (robovanje) se zasniva na ljubavi. Zdravo srce najviše voli činiti ibadet Uzvišenom Allahu i nalazi smirenost u zikru, podsjećanju na Njega:

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se, doista, kad se Allah spomene smiruju.” (13:28)

Rob je u nužnoj potrebi za obožavanjem svoga Gospodara. On ni trenutak ne može biti bez Allaha, a do Njega može doći jedino ibadetom. Rob je u potrebi za svojim Gospodarom, a Allah nije u potrebi za ibadetom. On, subhaneh, je sam Sebi dovoljan i nije u potrebi za Svojim stvorenjima:

“Ako budete nezahvalni i vi i svi drugi na Zemlji, pa, Allah, doista, ni o kom nije ovisan i On je Jedini hvale dostojan.” (14:8)

Mi smo u potrebi za ibadetom Allahu, da bi nas to povezalo sa Allahom i dovelo Allahu, azze ve dželle. On se brine o našim potrebama. On, neka je uzvišen i slavljen, dozvoljava da postižemo naše ciljeve. Što se tiče onoga ko uznevjeruje u Allaha ili obožava druge mimo Allaha, on je primijenio ibadet na pogrešan način – a onome ko ga primjenjuje na pogrešan način on nije od koristi, nego mu, naprotiv, šteti. Zbog toga je širk najveća nepravda:

“Širk je, zaista, velika nepravda.” (31:13)

… jer je ibadah primijenjen na pogrešan način. On je nepravda sa te tačke gledišta, te je takođe nepravda roba prema samome sebi, jer se pričvrstio za nešto drugo mimo Allaha i uložio napor na nešto što mu samo škodi. Na taj način je učinio nepravdu samome sebi, kao i širk, pripisavanje sudruga Uzvišenom Allahu.

To je dakle mudrost ibadeta roba njegovome Gospodaru; on ne može opstati bez Allaha i u potrebi je za ibadetom, dok Allah, azze ve dželle, nije u potrebi za ibadetom stvorenja. On im ga je naredio iz milosti prema njima, da bi Mu se oni približili, pričvrstili za Njega i izbjegli Njegovu kaznu. Ibadaet je dakle od koristi robu. Kako onda čovjek može zapostaviti ibadet Allahu ili učiniti širk Allahu pridružujući Mu nešto što mu nije ni od koristi niti mu šteti? To je idiotizam:

“Ko drugi vjeru Ibrâhîmovu izbjegava do onaj koji ne drži do sebe!” (2:130)

Takva osoba je idiot. Mušrik je idiot, a ateista još veći. Zašto? Zato što su se oni izgubili, prekinuli vezu sa svojim Gospodarom i Stvoriteljem, uznevjerovali u blagodati Uzvišenog Allaha prema njima i poveli se za svojim božanstvima koja ne donose korist niti nanose štetu.