Rekao je Uzvišeni Allah: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal, 2–4) U spomenutom ajetu navodi se neke karakteristike pravih vjernika, a to su, između ostalih, obavljanje namaza i udjeljivanje imetka, a zasigurno da se ta djela izvršavanju tjelesnim organima i u direktnoj su vezi sa vanjštinom osobe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definirao je iman sljedećim riječima: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko, ili šezdeset i nekoliko ogranaka. Njegov najbolji i najvredniji dio jesu riječi la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), njegov najniži dio je s puta ukloniti ono što smeta, a i stid je dio imana.” (Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi, a hadis je vjerodostojan)
Svevišnji Allah naređuje Svojim robovima da u potpunosti uđu u vjeru islam: “O vjernici, uđite u potpunosti u islam i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni.” (El-Bekara, 208) U komentaru ovog ajeta, uvaženi mufessir Alusi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Uđite u potpunosti u islam i ne ostavljajte ništa od vaše vanjštine i nutrine a da ga islam ne obuhvata, jer na taj način u vama ne ostaje mjesta za nešto drugo mimo islama.” (Tefsir Ruhul-meani) Veza između nutrine muslimana i njegovog imana, te između njegove spoljašnosti i njegovog imana, obavezujuća je, neraskidiva i očita. Spoljašnost muslimana slijedi njegovu nutrinu, po pitanju ispravnosti i snage odnosno jačine. Ako je nutrina ispravna, ispravna je i vanjština, ako je nutrina jaka, onda je takva i vanjština, a ako je nutrina slaba, takva je i vanjština. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista se u tijelu nalazi jedan organ, ako je on ispravan – ispravno je cijelo tijelo, a ako je on pokvaren – pokvareno je cijelo tijelo. Taj organ je srce.” (Buhari i Muslim) Također je rekao: “Iman Allahovog roba neće biti ispravan sve dok njegovo srce ne bude ispravno (na Pravom putu), a njegovo srce neće biti ispravno sve dok njegov jezik ne bude ispravan (na Pravom putu).” (Hadis bilježi imam Ahmed, a šejh Albani rekao je da je hadis hasen)
Rekao je Uzvišeni Allah: “A da vjeruju u Allaha i u vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali” (El-Maida, 81); “Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju – vole one koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani sigurno će uspjeti” (El-Mudžadela, 22); “Da su imali namjeru poći (munafici u džihad), sigurno bi za to pripremili ono što je potrebno, ali Allah nije volio da idu, pa ih je zadržao, i bi im rečeno: ‘Sjedite sa onima koji sjede!’” (Et-Tevba, 43).
Svima nama dobro je poznato fikhsko pravilo: “Nužda dozvoljava ono što je islamom strogo zabranjeno”, koje je izvedeno iz riječi Uzvišenog Allaha: “A zašto da ne jedete ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji” (El-En’am, 119). Međutim, stanje ili prilika na koje želimo primijeniti ovo fikhsko pravilo, mora obuhvatati termin nužde u šerijatskom smislu i isto tako mora biti razjašnjeno da li određeno stanje ili situacija potpada pod nuždu, a to određuju učeni ljudi, tako da se po tom pitanju vraća riječima istinskih islamskih učenjaka. Primjenu ovog pravila ne može i ne smije biti prepuštena ljudima koji nisu usvojili ispravno islamsko znanje od priznatih učenjaka islamskog ummeta. Kako se ne bi došlo do poigravanja i olahkog shvatanja navedenog pravila, islamski učenjaci spomenuli su drugo fikhsko pravilo koje glasi: “Nužda se koristi shodno njenom obimu”, tako onome kome je dozvoljeno da koristi termine dvojakih značenja, nije dozvoljeno da koristi laž i slično tome, također nužda bi se morala vremenski uokviri i da se ne koristi mjesecima, a dozvoljeno je nekoliko dana.
Kada bi govorili da ostavljanje stvari u našoj spoljašnosti potpadaju pod sunnet, moramo znati da islamski učenjaci kada govore o ostavljanju sunneta Božijeg poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govore u dva konteksta.
Prvi je ostavljanje Poslanikove upute i prakse, u kojoj ima strogih obaveza i pohvalnih djela. Ono što je izuzetno opasno jeste ostavljanje obaveznih djela čije je izvršavanje naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer na takvu se osobu odnose Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u kojima se odriče ljudi koji ne izvršavaju ono što je strogo naredio.
Drugi je ostavljanje sunneta u fikhskom smislu, kada onaj koji ostavi sunnet ne biva kažnjen, međutim, propustio je veliku nagradu i priliku da sunnetima nadomjesti propuštene stroge obaveze.
Opasnost ostavljanja pojedinih obilježja ispravnih prethodnika – selefus-saliha, opasno je na pojedinačnom planu, međutim, opasnost je još veća kada to pređe na opću, džematsku razinu, na razinu pravca, menhedža, jer se “praksa ehli-sunneta vel-džemata temelji na slijeđenju Poslanikove prakse u svojoj spoljašnjosti i unutrašnjosti, kao i na slijeđenju puta prvih muhadžira i ensarija, i na slijeđenju Poslanikove oporuke: ‘Čvrsto se držite moga sunneta i sunneta pravednih i upućenih halifa nakon mene! Čvrsto se njega držite i klonite se uvedenih stvari u vjeri, jer je svaka uvedena stvar u vjeri novotarija, a svaka novotarija je zabluda.’ Pripadnici ehli-sunneta vel-džemata znaju da je najistinitiji govor – Allahov Govor, a najbolja uputa – Poslanikova, sallallahu alejhi ve selem, uputa. Oni prednost daju Allahovom Govoru nad govorom svih kategorija ljudi i prednost daju Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve selem, uputi nad uputom bilo koga, i upravo zbog toga su nazvani ehli-sunnet vel-džemat”. (Ibn Tejmija, Akida vasitijje)
Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, uzor je svim muslimanima, pa tako i učenjacima i misionarima ummeta, koji bi se u najvećoj mjeri trebali povoditi za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, uzimajući ga za uzora u svim životnim segmentima. Učenjaci su nasljednici Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, a on je u naslijeđe ostavio vjeru, znanje, strpljenje, ustrajnost u istini. Stoga bi upravo oni trebali biti živi primjeri ustrajnosti u slijeđenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u postojanosti na njegovom pravcu, menhedžu. Svakom muslimanu poznati su događaji iz života imama Ahmeda, Allah mu se smilovao, međutim, da li ga uzimamo za uzor u ustrajnosti u istini?
Uvaženi šejh Ahmed Šakir, Allah mu se smilovao, rekao je: “A što se tiče ustrajnih i upućenih imama, oni prakticiraju, iskazuju strpljivost na uznemiravanjima i što god da ih zadesi, oni ostaju postojani na Allahovom putu. Međutim, kada bi se oni koristili 'tukjom' (pretvaranjem, odnosno zaštitom) i kada bi sebi dozvolili olakšicu, zasigurno bi ljudi, koji su iza njih i koji ih uzimaju za uzor, bili dovedeni u zabludu i ne bi znali da je to tukja. U vremenu u kojem je nasušna potreba da učenjaci upućuju riječi istine i pokazuju postojanost na njoj, nažalost, takva praksa izostaje. Jer, današnji učenjaci dodvoravaju se ne samo kraljevima i vladarima, već i svakom onom od koga traže ostvarenje neke koristi, ili onome za koga smatraju da im može nanijeti neku štetu u ovosvjetskim stvarima. Jedan od upućenih imama ovoga vremena rekao je: 'U vremenu kada su se nad muslimanima nadvili nemili i tamni događaji, čini se da do njih od kur’anske upute ne dopire ništa osim: To učinite jedino da biste se od njih sačuvali (tukja) (Alu Imran, 28), a kada su u pitanju drugi ajeti, tada ih obuzme stanje ludosti i izbezumljenosti.'
Uzvišeni Allah zaista je rekao istinu: ‘Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali’ (Alu Imran, 24 ). Neka se Allah smiluje imamu Ibn Tejmijji koji je rekao: ‘Sa strpljenjem i dubokim ubjeđenjem stječe se imamet u vjeri.’” (Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin)
