PITANJE:
Poznati su šerijatski dozvoljeni načini liječenja od sihra, poput liječenja učenjem određenih ajeta Kur’ana, rukjom… Mene zanima da li postoji ijedan ispravan način liječenja sihra zapisima, učenjem na vodu, ispisivanjem ajeta, ili je taj način gledano šerijatski zabranjen u potpunosti? Tom metodom se koriste mnogi imami, hodže, na našim prostorima koja im ide u prilog, jer stiču tim načinom liječenja materijalne prihode od naivnih ljudi, koji na to padaju! Neka vas Allah dž.š. nagradi, amin!
ODGOVOR:
Alejkumusselam!
Pisanje zapisa koji imaju svoj orijentalni karakter i porijeklo, kao i pravljenje talismana i amuleta se ubrajaju u najstarija i najrasprostranjenija praznovjera među ljudima. Talismani, zapisi i amuleti se na žalost primjenjuju na svim mogućim poljima ljudskog života.
Počevši od njegovih osnovnih elemenata – rađanja i umiranja, siromaštva i bogatstva, zdravlja i bolesti, života udvoje i usamljenosti pa sve do različitih najsitnijih detalja neke konkretne situacije kao što je obaranje povišene temperature, zaštita od ujeda zmije ili škorpiona, pronalaska kakvog izgubljenog predmeta, polaganja predstojećeg ispita na fakultetu, sigurnog putovanja i upravljanja automobilom, uspješnog početka ili završetka izgradnje kuće; uspješnog ishoda nekog poslovnog projekta i dogovora – u svemu spomenutom se primjenjuju amuleti i talismani kako bi navodno donijeli sreću ili otklonili nesreću.
Pošto je učenje rukje uveliko vezano za pisanje zapisa jer sa obje stvari se želi otkloniti određeni musibet i nevolja sa neke osobe (sihr, urok i slično) na samom početku ćemo ukratko nešto reći o propisanom učenju rukje.
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da je dozvoljeno liječenje sihra, džinskog djelovanja i uroka šerijatskom rukjom, tj. učenjem Kur’ana, dova i zikrova čije značenje je poznato i koje u sebi ne sadrže širk pod šartom uvjerenja da je rukja sebeb i razlog liječenja koja nema uticaja sama po sebi nego sa Allahovom odredbom i voljom. Dokaz za ovo je ono što prenosi Muslim u svom Sahihu od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Učili smo rukju u džahilijetu pa smo rekli: Allahov Poslaniče sa kojim rukjama da liječimo, pa je odgovorio: “Dajte mi da čujem vaše rukje, nema smetnje u rukji sve dok u njoj nema širka”.
Takođe, dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas može da koristi svome bratu (učenjem rukje) neka mu koristi”, što bilježi Muslim u svom Sahihu. A u hadisu mutefekun alejhi je rekao: “Nema rukje osim u za urok i ujed škorpiona”, tj. nema korisnije i djelotvornije rukje od one koja se čini za ove dvije stvari. Takođe, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učio rukju drugima i sebi.
A što se tiče zapisa, talismana i amuleta, oni se dijele na dvije vrste;
Prva vrsta su zapisi, talismani i amuleti na kojima nije zapisano ništa iz Kur’ana, Allahovih lijepih imena i svojstava, a po nekim učenjacima niti nešto od vjerodostojnih dova prenešenih od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nego se na tim zapisima pišu imena džina, crtaju nekakve geometrijske figure, pravilne ili nepravilne, ili kur’anski ajeti ali koji su napisani natraške i naopako, ili nije ništa zapisano na njima nego su to predmeti manje ili više dragocjeni, neobični i rijetki u obliku figura, narukvica, lančića i slično.
Zajednička osobina svih ovih talismana, zapisa, hamajlija i amuleta je da se ima uvjerenja od strane onih koji ih nose da otklanjaju zlo i da pribavljaju korist. Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da su ovi zapisi, talismani i amuleti zabranjeni i da predstavljaju širk. (El-Mevsuatu el-fikhijje) Nošenje hamajlija, talismana, amuleta i zapisa predstavlja u osnovi mali širk koji ne izvodi iz vjere, a to je u slučaju kada onaj koji ih nosi ima ubjeđenje da je Uzvišeni Allah učinio ove stvari sebebom pribavljanja dobra i otklanjanja zla.
A ako osoba koja nosi hamajlije ima ubjeđenje da one same po sebi pribavljaju dobro i otklanjaju zlo to pretstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere. Od dokaza koji ukazuju na zabranu vješanja i nošenja zapisa i hamajlija su sljedeći:
Prvi: hadis kojeg prenosi Imran ibn Husajn, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci nekog čovjeka narukvicu od bakra, pa ga je upitao šta je to, a on mu je odgovorio da to nosi da ga štiti od slabosti. A onda mu je reka Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Skini je jer ti ona neće povećati osim slabost, jer ako bi ti sa njom umro ne bi se spasio nikada”. Ovaj hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban i Hakim, a slabim Albani i Šuajb Arnaut zbog ravije Mubarek ibn Fudale koji je mudelis i zbog prekida u lancu hadisa.
Drugi: hadis kojeg prenosi Ukbe ibn Amir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”. A u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk”. Ovaj hadis bilježi Ahmed i Hakim a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Zehebi a dobrim El-Munziri, dok Ibn Hadžer kaže da su njegove ravije pouzdane.
Treći: hadis mutefekun alejhi od Ebu Bešira u kojem je došlo da je on, radijallahu anhu, bio na putovanju sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je poslao izaslanika i naredio mu da ne ostavi na vratu ni jedne deve hamajliju (u vidu ogrlice koja štiti od uroka) a da je ne prekine i raskine.
Četvrti: hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, gdje kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.
Peti: hadis od Abdullah ibn ‘Ukejma, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”. Hadis bilježi Tirmizi, Ahmed i Hakim a dobrim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut na osnovu drugih rivajete jer Abdullah ibn ‘Ukejm nije sreo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Druga vrsta zapisa su oni na kojima se napiše nešto iz Kur’ana ili dozvoljenih dova. Oko dozvole ove vrste zapisa i hamajlija učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje: dozvola pravljenja i vješanja ovakvih zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa grupa ashaba i tabi’ina kako to prenose imam Kurtubi u svom tefsiru i imam Nevevi u knjizi El-Medžmu’u. Od ashaba kojima se pripisuje ovaj stav su Aiša i Abdullah ibn Amr ibn El-‘As radijallahu anhuma, a od tabi’ina: Se’id ibn Musejjib, Ed-Dahhak, Ebu Dž’afer Muhammed ibn Alijj i Ibn Sirin. A od učenjaka poslije njih: Bejheki, Kurtubi, Nevevi, Ibn Hadžer i Nuruddin ibn Abdulhadi Es-sindi. U knjizi El-Mevsuatu el-fikhijje el-kuvejtijje ovaj stav se takođe pripisuje hanefijskom, malikijskom i šafijskom mezhebu, kao i stav imama Ahmeda u jednom rivajetu od njega.
Oni argumentiraju svoj stav konstatacijom da traženje lijeka u pisanju i vješanju Kur’ana ne predstavlja širk zabranjen u hadisima o rukji a hadise u kojima se naziva vješanje hamajlija i zapisa širkom tumače da se to odnosi na zapise mimo Kur’ana, tj. one u kojima ima širka.
Drugo mišljenje: zabrana pisanja i vješanja ove vrste zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa velika skupina ashaba: Huzejfe, Ukbe ibn Amir, Ibn Hakim, Abdullah ibn Mes’ud i Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhum. Takođe, na ovome je velika skupina tabi’ina i učenjaka selefa, a zatim Ibnul-Kajjim, Ibn Tejmije i Muhammed ibnul-Abdulvehhab. Od savremenih učenjaka na ovom stvau je Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz, Usejmin, Salih El-Fevzan i mnogi drugi učenjaci.
Oni argumentiraju svoj stav sa tri poznata dokaza:
Prvo – opća zabrana pravljenja i vješanja zapisa koja je došla u mnogo vjerodostojnih hadisa a da sa druge strane nema šerijatskog teksta koji izdvaja zapisa i hamajlije od Kur’ana iz ove zabrane. Od tih vjerodostojnih hadisa su: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”, “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”, a u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk” i “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”.
Drugo: zabrana zapisa je opravdana time što se tako zatvaraju putevi koji vode u ono na čemu su svi složni da je haram, a to su zapisi u kojima ima širka.
Treće: oni koji nose zapise i hamajlije na kojima je napisan Kur’an ulaze u klozete, kupatila i slična mjesta pri čemu izlažu ono što je napisano od Kur’ana poniženju i omalovažavanju a što je zabranjeno.
Nakon izlaganja ovog pitanja, mišljenja učenjaka i njihovih argumenata ne bi trebalo biti sumnje u ispravnost drugog mišljenja učenjaka koji zabranjuju zapise i hamajlije od ajeta iz Kur’ana zbog jasnih i nedvosmislenih argumenata prenešenih u vjerodostojnim hadisima.
Korist poznavanja razilaženja učenjaka oko pisanja i nošenja zapisa i hamajlija sa ajetima iz Kur’ana se sastoji, između ostalog, u sljedećem:
– Što nije ispravno tekfiriti i smatrati sihirbazom onog ko piše zapise sa ajetima iz Kur’ana.
– Klanjanje namaza za onima koji prave zapise sa ajetima iz Kur’ana je ispravno, iako je bolje i sigurnije klanjati za onima koji se time ne bave.
– Oni koji nose zapise i hamajlije sa ajetima iz Kur’ana sa uvjerenjem da je Allah, dželle še’nuhu, taj koji otklanja zlo i koristi ljudima a da je takav zapis samo sebeb tome, oni ovim djelom ne čine ni veliki ni mali širk, iako je po ispravnom mišljenju učenjaka haram to što čine.
– Ne treba žuriti sa donošenjem propisa nad onima koji pišu zapise sa ajetima iz Kur’ana sve dok se ne utvrdi koju vrstu zapisa prave, pa tek onda kada se utvrdi da prave zapise sa ajetima treba ih na lijep način upozoriti i odvratiti od tog djela.
– Činjenica da je pitanje pravljenja zapisa od ajeta iz Kur’ana mes’ela oko koje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i to čak od ashaba nije argument i dokaz za dozvolu bavljenja time, nego je ibret u šerijatskim tekstovima u kojima je došla uopćena zabrana pravljenja zapisa pri čemu je nazvana širkom (velikim i malim).
Ve billahi tevfik.
odgovorio: dr. Zijad Ljakić
