Friday, November 4, 2016

Kratak pregled nekih devijantnih sekti u islamu

autor: šejh Ibn Usejmin, rahimehullah

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Put pravog muslimana je jasan, a to je slijeđenje Kur’ana i sunneta. Kada ovo znamo, onda možemo prepoznati one koji su u zabludama i koji u zablude pozivaju jer oni tumače Kur’an onako kako to njima odgovara, a ne onako kako su ga protumačili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi i časna ulema. Podijelili su se na mnoge grupe, grupice i tarikate, a svaka od njih za sebe tvrdi da je u pravu. Kur’an zabranjuje podjele među muslimanima. Uzvišeni Allah kaže:

“…I ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili, svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda.”  (Er-Rum, 30:31-32)

Pripadnici ehli-sunneta kažu da se iman (vjera) sastoji od vjerovanja srcem, govora jezikom i rada udova, te nije ispravno jedno bez drugog. On se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem. Oni smatraju da musliman, koji počini veliki grijeh ili ostavi neko djelo (mimo namaza), ostaje musliman nepotpunog imana sve dok ne počini djelo koje ga izvodi iz vjere. On je vjernik zbog imana kojeg ima, a fasik  (griješnik) zbog grijeha kojeg čini. Ako Allah, subhanehu ve te'ala, bude htio, oprostiće mu ili će ga kazniti kako bi ga očistio od grijeha, a zatim će ga uvesti u Džennet. U Vatri će ostati vječno samo onaj koji je kafir (nevjernik) ili mušrik (onaj koji učini širk).

Kao što je vjerski ekstremizam bio prisutan među sljedbenicima svih religija, tako se pojavio i među sljedbenicima islama od njegovih prvih stoljeća. U početku svoga nastanka, pretjerivanje u vjeri ili vjerski ekstremizam je bio ograničen na određene forme, od kojih je najpoznatiji pretjerivanje u tekfiru, odnosno osuđivanje muslimana za nevjerstvo zbog počinjenog velikog grijeha. Ovo je poznato akaidsko (dogmatsko) zastranjivanje koje su uvele haridžije, jedna od prvih sekti koje su nastale u islamu. Haridžije su bile poznate po svojoj vanjskoj pobožnosti, ali uzrok njihovog zastranjivanja i pretjerivanja u vjeri je bilo pogrešno razumijevanje kur'anskih i hadiskih tekstova.

Ehli-sunnet se oslanja na šerijatske tekstove, dajući im prednost nad ljudskim razumom, a čine ljudski razum sredstvom razumijevanja šerijatskih tekstova i uslovom za spoznaju nauke i upotpunjavanje djela.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko uvede u našu vjeru ono što nije od nje, to se odbija.” (Buharija i Muslim)

U drugom rivajetu stoji: “Ko bude uradio djelo koje nije od naše vjere, ono se odbija.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također rekao: “… Najbolji govor je Allahova Knjiga, najbolja uputa je uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najgore stvari su novine u vjeri, a svaka novotarija je zabluda.“ (Muslim)

Najvažnije karakteristike novotara su:

Pripisuju se nečemu drugom osim islamu i sunnetu i uvode novotarije kroz svoj govor, djela i vjerovanje.
Fanatično se drže svojih stavova i ignorišu istinu, čak i ako im je jasno pokazana.
Mrze učenjake ehli-sunneta.


Rafidije (šiije)

Rafidije pretjeruju u veličanju porodice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su Alija ibn Ebi-Talib, radijallahu anhu, i njegova djeca, Hasan i Husein, radijallahu anhuma. Oni tvrde da je Alija, radijallahu anhu, nepogrešiv, da zna gajb, da je bolji od Ebu-Bekra i Omera, radijallahu anhuma, a ima i onih koji tvrde da je bog, neuzubillah!

Rafidije vrijeđaju i psuju mnoge ashabe i majke pravovjernih, tvrde za njih da su nevjernici i da su postali otpadnici poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Rafidije su pokvarenih srca jer sramote one koji su dostojni pohvale, a hvale one koje treba sramotiti. Ipak, oni u javnosti  govore suprotno da bi se približili ehli-sunnetu. To rade iz svog ubjeđenja, akidetu-tekijjeh, po kome je pretvaranje sastavni dio njihovog vjerovanja.

Rafidije obožavaju Allaha, dželle-šanuhu, na način koji On nije objavio, počevši od zikrova, tevessula, gradnje na kaburovima, tavafa oko kaburova, prinošenja žrtve kod kabura, itd. Ima ih koji su još više pretjerali, pa čine ibadet onima koji su u kaburovima, prinose im žrtvu ili traže od njih da im otklone nedaće. Oni imaju različite poglede u vezi Allahovih atributa, pa među njima ima i onih koji čine tešbih (poređenje Allahovih svojstava sa svojstvima stvorenja), oni koji čine ta’til (negiranje Allahovih svojstava) i oni koji su u skladu (sa ispravnim razumijevanjem atributa). Oni se nazivaju rafidije jer su odbacili (rafd) Zejda ibn Alija ibn El-Husejna, radijallahu anhu, nakon što su ga upitali o Ebu-Bekru i Omeru, radijallahu anhuma, pa im je on, za obojicu, rekao: “Rahimehullah”. Dakle, oni su se distancirali od njega.

Džehmije

Džehmije kažu da rob nema nikakve moći i da je na stepenu neorganskih tvari, te da će Džennet i Vatra nestati nakon što njeni stanovnicu uđu u njih, pa neće ostati niko osim Uzvišenog Allaha.

Džehm je negirao Božija svojstva, zagovarao je da je Kur’an stvoren, vjerovao je da Džennet i Džehennem nisu vječni, tj. prolazni su i jednog dana će iščeznuti. Po pitanju imana, pouzdano je tvrdio da je on samo spoznaja, a nevjerstvo samo nepoznavanje Allaha, dželle-šanuhu. Po njemu se iman ne povećava niti smanjuje. Nadalje je držao da se za Allaha, dželle-šanuhu, ne smije kazati da se uzdigao iznad Arša, jer to po njemu vodi ka određenom izjednačavanju (antropomorfizmu) Allaha, dželle-šanuhu, sa nesavršenim stvarima i bićima.

Imam Abdullah ibn Mubarek je rekao: “Četiri su glavne novotarske skupine i to: rafidije (odnosi se na tadašnje rafidije, op.PV), haridžije, kaderije i murdžije.” Pa je rečeno Ibn Mubareku: “A džehmije?” “Oni nisu od Muhammedovog ummeta”, odgovori je on.” On je također znao reći: “Mi ponekad pripovjedamo govor kršćana i židova, ali ne možemo pripovjedati govor džehmija.” (Medžmu’ fetava 3/350)

Džehmije smatraju da je Allah, dželle-šanuhu, na svakom mjestu! Neispravnost tog mišljenja je očita i ono pada pred prvim suočavanjem sa jasnim i nepobitnim dokazima iz Kur’ana i sunneta, koji jasno potvrđuju da je Allah, dželle-šanuhu, iznad Svojih stvorenja i da se On uzdigao iznad Svog prijestola (Arša). Allah, dželle-šanuhu, je daleko iznad onoga što o Njemu džehmije govore. Ova opasna novotarija je do nas došla od jevreja.

Haridžije

Haridžije su jedna od najranijih vjerskih sekti islama. Izraziti fanatizam haridžija odmah se očitovao u nizu ekstremističkih izjava i zulumćarskih djela: oni su proglasili da Alija, radijallahu anhu, nema nikakvog prava na halifat, ali su isto tako osudili i Osmanovo, radijallahu anhu, ponašanje. Pošli su i dalje, pa su svakoga ko nije usvojio njihov stav i odbacio Alija i Osmana, radijallahu anhuma, proglasili nevjernikom i stavili izvan zakona. Počinili su mnoge zločine, ne štedeći ni žene.

Oni idu tako daleko u moralnoj strogosti da uskraćuju ime vjernika svakome ko počini veliki grijeh, pa prema njemu postupaju kao prema vjeroodstupniku. Njihovo ekstremno krilo smatra da se onaj ko na taj način postane nevjernikom ne može više vratiti vjeri, te ga  zbog otpadništva treba ubiti, a isto tako i njegove žene i djecu.

Haridžije kažu da je počinilac velikog grijeha poput onog koji počini zinaluk ili pije alkohol, kafir (nevjernik) i da će biti u vječnoj Vatri. Svi muslimani, koji nisu haridžije, smatraju se, naravno, otpadnicima. Neki od njih idu tako daleko da priznaju jednakost onim židovima i kršćanima koji šehadu izgovaraju ovako izmijenjenu: “Muhammed je Poslanik Božiji za Arape, ali ne za nas.” Jedna od njihovih sekti iz Kur’ana izbacuje 12. suru zbog njezinog sadržaja koji je čini “nedostojnom” da bude riječ Božija. Oni su prema preljubnicima manje strogi od pravovjernih muslimana, te za njih traže manju kaznu (ne dozvoljavaju kamenovanje).

Od Ebu Umame, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Haridžije su psi Vatre.” (Hadis bilježi Taberani u El-Evsat, 9/42, br. 9085, i u Es-Sagir, 2/240, br. 1096. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)

Neka od haridžijskih načela su:

 Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je obavezno na svim razinama, čak i ako bude završilo ubijanjem.
 Pobuna i ratovanje protiv nepravednog vladara su obavezni.
 Oni Alija, Osmana, Talhu, Zubjera, Aišu i sve emevijske i abasijske vladare smatraju nevjernicima i odricanje od njih smatraju obaveznim.


[Danas, skoro da ne postoje klasične haridžije, već je ova sekta pretrpila evoluciju. Danas ćete teško naći haridžiju koji proglašava nevjernicima ljude koji čine velike grijehe. Međutim, današnje haridžije (neoharidžije) ispoljavaju pretjerivanje u tekfiru u drugim pitanjima, u kojima su se učenjaci razišli, i tumače knjige prijašnjih i nekih sadašnjih učenjaka u skladu sa svojim zabludjelim principima.]

Kaderije

Kaderije negiraju određenje (kadr), pa kažu: “Djela robova nisu Allahovo određenje i On za njih zna samo kada se ona već dese.” Po njihovom mišljenju, Allah, dželle-šanuhu, nije stvorio djela robova, niti je to tražio od njih. Naprotiv, oni su neovisni od djela. Tako je rob, po njihovom mišljenju, sam tvorac svojih djela. Pripisali su time Allahu, subhanehu ve te’ala, još jednog stvoritelja, a taj postupak je širk u rububijjetu, pa su tako postali slični medžusijama (obožavateljima vatre), koji smatraju da svemir ima dva gospodara.

Dakle, kaderije misle da svaki rob stvara svoja djela i ne vjeruju da se nevjerovanje i griješenje odvija po Allahovom određenju. Nasuprot njih su se kasnije pojavile džebrije koje vjeruju da je rob na sve primoran i da nema nikakve volje i slobode. Džebrije kažu: “Mi vjerujemo u Allahovo određenje i na njega smo prisiljeni. Mi nemamo moći ni odabira, već kada činimo grijeh, činimo ga prema Allahovom određenju i ljubavi.” Dakle, oni potvrđuju određenje, ali roba lišavaju moći i volje.

Murdžije

Murdžije tvrde da je iman samo spoznaja i puko potvrđivanje srcem. Iman je kod njih govor jezika i vjerovanje srcem bez djela. Iz tog razloga, kod njih se iman ne povećava niti smanjuje. Zagovaraju potpunost imana pukim vjerovanjem srca i pored toga što će nosioc takvog srca možda opsovati Allaha i Poslanika, možda će napasti Allahove miljenike, možda će prijateljevati sa Allahovim neprijateljima, možda će sudjelovati u rušenju džamija, možda će omalovažavati Kur’an, možda će vjernike vrijeđati i potcjenjivati, a s druge strane će sa nevjernicima graditi odlične odnose i prijateljstvo! Murdžije smatraju navedene stvari samo grijesima koji ne mogu anulirati ono što je u srcu čovjeka od imana!!!

Pošto murdžije smatraju da je iman potvrda srca i da djela nisu od imana, onda griješenje ne može nanijeti štetu imanu. Tako tvrde da je iman bludnika ili onoga koji pije alkohol poput imana Ebu-Bekra i da ne zaslužuje ulazak u Vatru.

Murdžije kažu da počinioci velikog grijeha idu direktno u Džennet i da neće biti u Vatri nijedan trenutak.

[Slično kao i kod haridžija, klasičnih murdžija danas ima jako malo, jer je i murdžizam, kao i haridžizam, evoluirao. Dobar dio današnjih murdžija deklarativno izjavljuje da je djelo sastavni dio imana, te da postoje djela nevjerstva, međutim, s druge strane, vidimo ih kako pravdaju ljude koje čine ova djela nevjerstva, nazivajući ih muslimanima.

Osnovna karakteristika današnjih murdžija jeste njihovo zaježljivo branjenje diktatorskih, tagutskih vladara u muslimanskim zemljama i nazivanje istih muslimanima. Ko god se usprotivi ovim izdajničkim vladarima koji hapse i ubijaju muslimane, a prijateljuju sa nevjernicima, takav je za murdžije zabludjeli novotar. Jedna od najupečatljivijih murdžijskih skupina današnjice su medhalijevci, koji ne samo da smatraju zabludjelim one koji se pobune protiv vladara, već i one koji njih ne smatraju novotarima, čime su broj po njima ispravnih učenjaka sveli na prste jedne ruke. Medhalijevci su po svojoj metodologiji dokazivanja i svojoj mržnji prema muslimanima slični današnjim haridžijama.]

Mu’tezile

Mu’tezile su oni koji izlažu učenje o i’tizalu (stanju koje je između vjerovanja i nevjerovanja), a to je temeljno učenje škole. Onaj koji počini jedan od velikih grijeha, mu’tezile, pak, kažu da je on “niti vjernik niti nevjernik”. Za njih je on “fi menzileti bejne menziletejn” (između dva stupnja, tj. u međupoložaju).

Teološku školu mu’tezila su osnovala dva čovjeka iz Basre: Vasil ibn Ata i Amr ibn Ubejd. Polazište za osnivanje škole je bila ideja i'tizala. Muslimani su se slagali u tome da onaj ko počini težak zločin (veliki grijeh) zaslužuje naziv fasika. Haridžije su ga smatrali nevjernikom. Murdžije su smatrali da je vjernik, unatoč fiska, dok su ga Hasan el-Basri i njegov krug smatrali licemjerom (munafikom). Po Vasilu ta osoba nije ni vjernik ni nevjernik.

Mu’tezile (koji daju prednost razumu nad Objavom) vjeruju da je Kur‘an stvoren i da džennetlije neće vidjeti Uzvišenog Allaha. Štaviše, mu’tezile i džehmije su mišljenja da se onaj koji potvrđuje viđenje Allaha na ahiretu proglašava nevjernikom, a stajalište ehli-sunneta je da će mu’mini vidjeti svoga Gospodara na Sudnjem danu putem čula vida, na što su ukazali Ku’ran i sunnet.

Mu’tezile i haridžije negiraju Poslanikov šefa’at (zauzimanje za počinioce velikih grijehova) jer su oni kod njih nevjernici (između imana i kufra na dunjaluku), dok su od stanovnika Džehennema vječno ukoliko umru bez pokajanja.

Ešarije [i maturidije]

Ešarije negiraju većinu Allahovih svojstava i objašnjavaju ih na svojstven način, oslanjajući se pri tome na ljudski razum, dajući mu prednost nad Allahovom Knjigom i sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako što tekstovima Kur’ana i sunneta prilaze razumski, pa ono što razum prihvati prime, a što ne prihvati tumače na sasvim drugi način. Učinili su razum jedan od temelja znanja, a Kur’an i sunnet dolaze tek nakon toga. Oni vjeruju da je to istina; međutim, to je velika greška kojom odbacuju kur’anske i sunnetske tekstove.

Ešarije svode tevhid samo na tevhid er-rububije (tevhid gospodarstva). U njihovim knjigama gotovo da nećeš naći upozorenja na širk i ono što njemu vodi. Ešarije kažu da onaj ko povjeruje u Allaha bez prethodnog promatranja je mukallid; štaviše, neki kažu da je takav kafir, a većina njih kaže da je takav samo griješnik.

Djela udova kod ešarija nije rukn imana; štaviše, veliki broj njih ne svrstava ni govor jezika u rukn imana.

Mržnja i netrpeljivost ešarija prema učenjacima je opće poznata; štaviše, neki od njih su protekfirili šejhul-islama Ibn Tejmijju i njegovog učenika Ibn Kajjima.

Oni ograničavaju Allahove atribute (sifate, svojstva) na sedam ili osam, što je oprečno akidi ehli-sunneta.