izvor: „Mi’jarul-bid’a“, Muhammed ibn Husejn el-Džizani
preveo i prilagodio: Adnan I. Muratović
ŠERIJJATSKO ZNAČENJE RIJEČI BID’A
El-Bid’a (novotarija) u šerijjatu je: ono što se uvede novo u vjeru bez dokaza. Tako da novotarija posjeduje tri pravila koja su joj svojstvena, i stvar ne biva novotarijom u šerijjatu osim sa njihovim postojanjem, a ona su: Uvođenje nečeg novog; Da se ta nova stvar vezuje za vjeru; I da ta nova stvar nema potporu na šerijjatskoj osnovi, bilo posebno ili općenito. Došli su neki hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom Sunnetu u kojima je smjernica na ovo značenje, te ukazivač na ova pravila, a od toga je: - Hadis ‘Irbad ibn Sarije, radijellahu anhu, a u njemu je govor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „a čuvajte se uvedenih stvari, jer, doista, svaka uvedena stvar je novotarija, a svaka novotarija je zabluda“.[1] - Hadis Aiše, radijellahu anha, da je govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko uvede u ovo naše (vjeru) nešto što nije od nje, odbačeno je“.[2] Ono što je došlo od govora uleme što potvrđuje ovo značenje: - Kaže ibn Redžeb: „Svako ko uvede neku novu stvar i veže je za vjeru, a to nema osnovu u vjeri vraća mu se (biva odbačeno), i to je zabluda, i vjera je od toga čista“.[3] I kaže, također: „I poenta riječi el-Bi’da (novotarija) je: ‘Ono novo što je uvedeno a što nema osnove u šerijjatu koja upućuje na to, a ono što ima osnovu u šerijjatu koja upućuje na to nije bid’a u šerijjatu, iako u jeziku ima takvo značenje“.[4] - Kaže ibn Hadžer: „Poenta njegovih riječi: ‘a svaka novotarija je zabluda‘, je: ono što je uvedeno a nema dokaza u šerijjatu, posebno ili općenito“.[5] I kaže, također: „Ovaj hadis (znači hadis: ‘Ko uvede u ovo naše (vjeru) nešto što nije od nje, odbačeno je‘) je granica osnova islama i pravilo od njegovih pravila, pa onaj ko nešto izmisli u vjeri, a to nema dokaza u osnovama islama, to se ne uzima.“ - Kaže hafiz Hakemi: „Značenje novotarije je: propis kojeg Allah nije dozvolio, i za koji nema naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili njegovih ashaba“.[6] - Objasnio je Ibn ‘Usejmin novotariju riječima: „Ono što je novo uvedeno u vjeru i u suprotnosti je sa onim na čemu je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi od vjerovanja i djela“.[7] S
SPECIFIČNOSTI NOVOTARIJE
Ističe se el-bid’a (novotarija) svojim šerijjatskim značenjem sa sljedećim specifičnostima: Da zabrana novotarije nema, u globalu, poseban dokaz, nego se zabranjivanje i sprječavanje iste dokazuje dokazom koji je općenit (izuzimaju se iz ovoga novotarije koje su zabranjene poimenično, a toga je vrlo malo). Da novotarija ne biva ništa drugo osim rušitelj ciljeva šerijjata, njegov razarač, i ovo je potpun dokaz njene pogubnosti i neispravnosti, i zbog toga je u hadisu opisana da je zabluda. Da novotarija, u globalu, biva činjenjem neke stvari koja nije bila poznata u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ni u vremenu njegovih ashaba, radijellahu anhum. Kaže Ibn Dževzi: „Novotarija: izraz za djelo koje nije bilo, pa se uvelo kao novina“[8]. I zbog toga je novotarija nazvana novotarijom. I novotarija u (arapskom) jeziku je: nešto novo što se uvede bez prethodnog primjera (postojanja), bez obzira bilo to nešto pohvalno i pokuđeno. Da novotarija ima sličnosti, te je neminovno da šrijjatske stvari budu pomješane s njom. Dokaz toga je: da se novotarija ponaša kao propisano i sliči mu s dvije strane: - Sa strane utemeljnosti. Dakle, novotarija nije lišena nejasnoće ili izmišljenog dokaza, pa se ona temelji na dokazu za koji se misli da je on vjerodostojan dokaz, kao što je utemeljen propisani ibadet i kao što mora imati vjerodostojan dokaz. - Sa strane stanja propisanog ibadeta i njegovih svojstava, u smislu: koliko, kako, vrijeme, mjesto, ili u smislu obaveznosti, pa (novotariju) učini kao nužni propis.
OKVIRNI TEMELJI UVOĐENJA NOVOTARIJE
Prvi temelj: približavanje Allahu sa nečim što nije propisano. Stalno (nepromjenjivo) pravilo u ovoj vjeri je da približavanje Allahu ne biva osim sa djelom kojeg su propisali Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao ibadet, pa ko bude obožavao Allaha sa nečim što nisu propisali Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, takav je uveo novotariju. Drugi temelj: izlazak iz pravila vjere. Stalno (nepromjenjivo) pravilo u ovoj vjeri je vraćanje na šerijjat, i slijeđenje njegovih propisa sa poniznošću i pokornošću, pa ko bude uzeo nešto mimo islamskog šerijjata, istinskim slijeđenjem i pokornošću, počinio je novotariju. Ovo su dva okvirna temelja uvođenja novotarije. Za ova dva temelja se veže i treći temelj, a to je: Stvari koje vode ka novotariji. Uvođenje nove stvari u vjeru je onako kakvo je bilo prvobitno, a zatim su se pojvile svari koje vode ka njoj, a to je činjenjem te stvari, a ne uvođenjem: ne sa gledišta približavanja Allahu sa nečim što nije propisano, a niti sa izlaskom iz pravila šerijjata, nego novotarstvo u vjeri biva činjenjem te stvari. U svojoj osnovi to se odnosi na ono što vodi u novotarstvo, te stvari koje vode u novotarstvo imaju propis novotarije. Na ovo se odnosi predaja: „ko bude radio neko djelo“, koja upućuje na to da novotarstvo nekad biva kad neko uvede nešto novo u vjeru i otpočne ga, a nekad biva samo slijeđenjem toga (bez uvođenja novotarije i ne ciljajući to).[9] Kaže en-Nevevi: „Njegov, sallallahu alejhi ve sellem, govor : ‘ko uvede u ovo naše (vjeru) nešto što nije od nje, odbačeno je‘. I u drugom rivajetu: ‘Ko bude radio neko djelo koje mu Nismo naredili, odbačeno je‘…, je dodatak, a to je da se on suprostavlja nekima koji rade novotarije koje su od ranije, pa kada neko dokazuje sa prvom predajom i kaže: ‘ja nisam uveo ništa novo’, dokazuje mu se sa drugom (predajom) u kojoj je precizan odgovor na svaku novotariju, bez obzira da li ju je neko uveo ili je već bila uvedena.“[10] Izvor: „Mi’jarul-bid’a“, Muhammed ibn Husejn el-Džizani
------------------------------------------------------------------------------------------------
[1] Bilježi ga Ebu Davud u svome Sunenu, i tekst je od njega: 4/201 br. 4607, Ibn Madžeh: 1/15 br. 42, et-Tirmizi: 5/44 br. 2676, kaže: „Ovaj hadis je hasen-sahih“, a sahihom ga je ocjenio i Albani…
[2] Bilježi ga el-Buhari: 5/301 br: 2697, Muslim: 2/16, a predaja je od njega (Muslima).
[3] Džami’ul-’ulum vel-hikem, 2/128.
[4] Džami’ul-’ulum vel-hikem, 2/127.
[5] Fethul-bari, 13/254.
[6] Me’aridžul-kubul, 2/462.
[7] Šerh lem’atul-i’tikad, 23.
[8] Telbisu-Iblis, 16.
[9] Vidi: El-Ibda’, šejh Ali Mahfuz, 46.
[10] Šerhun-Nevevi ala Sahihi Muslim, 12/16.
